LARA JEAN DRŽI SVOJA LJUBAVNA PISMA U KUTIJI ZA ŠEŠIRE KOJU JOJ JE POKLONILA POKOJNA MAJKA. Nisu to ljubavna pisma koja joj je netko drugi pisao. Ne, to su pisma koja je sama napisala svakome od dečki u koje je ikada bila zaljubljena, svoj petorici. Dok ih je pisala, na papir je stavljala i dušu i srce. Priznavala je u njima sve ono što se u stvarnome životu nikada nije usudila izgovoriti. Jer ta su pisma bila samo za njezine oči. Sve do dana kada njezina pisma počnu stizati onima kojima su namijenjena, a ljubavni život Lare Jean od imaginarnog postane sasvim stvaran, i potpuno izvan njezine kontrole. "Dok pišem, ne suzdržavam se. Pišem kao da on to nikad neće pročitati. Jer i neće. Svaku tajnu misao, svaku promišljenu primjedbu, sve što sam čuvala u sebi, sve to stavljam u pismo. Kad završim, zapečatim ga, napišem adresu pa ga stavim u kutiju. To nisu ljubavna pisma prema najtočnijoj definiciji. Moja pisma nastaju u trenutku kad više ne želim biti zaljubljena. Ona nastaju na rastanku. Jer nakon što napišem pismo, više ne osjećam sveprožimajuću ljubav. Mogu jesti pahuljice i ne pitati se voli li i on banane s pahuljicama Cheerios; mogu pjevati uz ljubavne pjesme i ne pjevati ih njemu. Ako je ljubav poput opsjednutosti, onda su pisma poput egzorcizma. Moja me pisma oslobađaju. Ili bi to barem trebala činiti."