Crveni kralj i njegova kraljica su jahali pokraj mora. Bilo je ono vreme godine kada vetar nosi prve znake mraza. Poceli su da izlaze vecernji oblaci, a tamo gde je moglo da se probije kroz sve gusci sumrak, sunce je saralo more trakama bljestave svetlosti. Kralj i kraljica su jahali ka kuci, ali iznenada, kraljica zauzda svog konja i, u potpunoj tisini, pogleda preko vode. Kralj, prateci njen pogled, ugleda ostrvo zadivljujuce lepote. Pod svetlosu sunca, blistalo je u hiljadu plavih nijansi. „Oh“, uzdahnu kraljica, glasom punim jeze. „Sta ti je, draga?“ upita kralj. Kada su bila u pitanju njihova deca, kraljicina intuicija je bila veca od kraljeve, i kada je videla ostrvo od hiljadu plavih boja, osecala se kao da joj ledena ruka steze srce. „Deca.“ Glas joj je bio jedva glasniji od sapata. Kralj upita svoju zenu za koje je od njihovo devetoro dece zabrinuta, ali kraljica nije mogla da odredi sa sigurnoscu. Ali kada su se vratili u Crveni zamak i kada je videla svoja dva sina, Borlata i Amadisa, kraljica je imala veoma los predosecaj. Videla je kako se sa plavog ostrva podize crni dim, i kako plamen pretvara zemlju u pepeo. Videla je kako se zamak od sjajnog stakla pojavljuje u mecavi, a kada je u mislima pogledala preko staklenih zidova, videla je kako se decak sa kosom boje snega penje iz bunara i zatvara oci pred smrcu koja se prostirala svuda oko njega. „Ne smemo dopustiti svojoj deci da vide to ostrvo“, rece ona kralju. „Nikada im ne smemo dozvoliti da kroce na tu plavu, omadjijanu zemlju.“ Kralj se zakle da ce tako i biti. Ali za manje od godinu dana, kraljica ce umreti, a on ce, slomljen tugom, napustiti i zamak i svoju decu. Kraljica je umrla devet dana nakon sto je rodila njihovo deseto dete, devojcicu kojoj je dala ime Amoret. Devojcicu koju nije imao ko da zastiti.