The text is a prose rendition of Nizami's 12th-century poetic masterpiece, in which he reshapes the legends of Majnun, the quintessential romantic fool, into a tale of the ideal lover. For the Sufis, Majnun represents the perfect devotee of the "religion of the heart," and the story is an allegory of the soul's longing for God. This is a beautiful production, and it includes a final chapter newly translated from the Persian by Omid Safi and Zia Inayat Khan.

The text is a prose rendition of Nizami's 12th-century poetic masterpiece, in which he reshapes the legends of Majnun, the quintessential romantic fool, into a tale of the ideal lover. For the Sufis, Majnun represents the perfect devotee of the "religion of the heart," and the story is an allegory of the soul's longing for God. This is a beautiful production, and it includes a final chapter newly translated from the Persian by Omid Safi and Zia Inayat Khan.

Na Mirnu bijaše gotovo prestao misliti. Velovi zaborava polako maglili jedno ovalno lice, kosu. Ponekad noću, kao nejako svjetlo iz duboke tame zaiskrile bi oči sa zlaćanim tačkicama na dužicama, dušom se zakotrljali biseri nekog davnog smijeha. Nasmiješio bi se u mraku, ni sretno, ni tužno, sa gotovo zaboravljenom sjetom. Ne dopuštajući mislima da se otmu i pohrle zaraslim stazama promijenio bi položaj, ponekad pomislio - laku noć, uspomeno, i nastavio spavati. . . . . . Dugo, dugo je sjedio u mraku s licem uronjenim u dlanove i razmišljao. Miješale se i pretakale slike iz prošlosti, sadašnjosti, nametale slućene vizije budućnosti. Poredio je sebe negdašnjeg s onim sto je od njega ostalo, vagao, odmjeravao i došao do spoznaje da je ono doba kad se najviše osjećao krivim i griješnim, doba prije dvadeset dvije godine, kad je jutra i sutone dijelio sa Mirnom pritisnut mukom savjesti, zapravo doba njegove nevinosti. Sve drugo, ono prije i ono poslije, bilo je samo surogat života. . .

Na Mirnu bijaše gotovo prestao misliti. Velovi zaborava polako maglili jedno ovalno lice, kosu. Ponekad noću, kao nejako svjetlo iz duboke tame zaiskrile bi oči sa zlaćanim tačkicama na dužicama, dušom se zakotrljali biseri nekog davnog smijeha. Nasmiješio bi se u mraku, ni sretno, ni tužno, sa gotovo zaboravljenom sjetom. Ne dopuštajući mislima da se otmu i pohrle zaraslim stazama promijenio bi položaj, ponekad pomislio - laku noć, uspomeno, i nastavio spavati. . . . . . Dugo, dugo je sjedio u mraku s licem uronjenim u dlanove i razmišljao. Miješale se i pretakale slike iz prošlosti, sadašnjosti, nametale slućene vizije budućnosti. Poredio je sebe negdašnjeg s onim sto je od njega ostalo, vagao, odmjeravao i došao do spoznaje da je ono doba kad se najviše osjećao krivim i griješnim, doba prije dvadeset dvije godine, kad je jutra i sutone dijelio sa Mirnom pritisnut mukom savjesti, zapravo doba njegove nevinosti. Sve drugo, ono prije i ono poslije, bilo je samo surogat života. . .